Kad je jedan naš genijalni sugrađanin popustio pred naletom teške bolesti i godinama šetao gradom, a mi ga se djeca plašili, vidjevši mamu i mene na semaforima u Bilećkoj, obratio se mami riječima:"Gdje ti je lijepa Ljube?" Mama se nasmijala i stala da popriča s njim. Priznajem, ustuknula sam pred njegovom pojavom i sa strane slušala razgovor. Mama mu je rekla:"U Srbiji je. Izbjegli su iz Dubrovnika. Dobro su. Ima dva sina! Šta ćeš. Prokleti rat!" On zadovoljan odgovorom, okrenuo se ka meni i rekao:"Majka ti je u gimnaziji bila matematičar, a tetka riba!"

Naređale se smrti. Mnogi smrti za kratko vrijeme. I kad misliš da ne može više, stane pod kožu još jedna. Mnogo bola što te okameni i iznutra grči dah. Stričevi pa ćaća pa evo i tetka. Ta tetka. Riba iz N….. sjećanja. Crnka, tamne puti, blistavog osmijeha, velikog srca i omiljenog crvenog laka na noktima.

Obožavana tetka u familiji. Ona koju su i naše rodice zvale tetka. Ona koja nam je podarila čarobne trenutke u djetinjstvu. Ona koja nam je toliko ispunjavala želje da bi joj naša mama, a njena sestra rekla:"Ljube, ti nisi normalna! Kakve krofne na 40 stepeni?! A mi zlorani, na hrani izbirljivi, jedno drugom do uva, muvali smo se uvijek oko njenih nogu. Curice oduševljene njenim haljinama i šminkom, a dječaci kulinarskim umijećem. Prosto joj ništa nije bilo teško. Teško za nas, a da li je njoj bilo teško - ne znam. Nikad se nije žalila pa je niko, sem mame, nije ni pitao kako je. A njih dvije su svakodnevno pričale. Kad joj sagledamo životni put, bio je jednako tvrd i težak kao kamen u kome je odrasla, a pržio je i zvizdan sa svih strana. Imala pa nemala. Više puta se kućila. Stisnula bi zube i krenula u novu borbu. Do prekjuče. Do posljednjeg daha.

Kažu mi smjena generacija. Da to tako treba. Da ide po redu. Da su zdravo djeca i unučad. Da im je sudbina zapisala lijepe smrti. Lake. Gospodske. Da ne ištu nikom ni čašu vode… I sve je to možda tačno i istinito, ali nas niko nikad ne pripremi na te šokove, bol, grč, nedostajanje…Na taj poziv koji ne želiš da zazvoni. U zlo doba strašna vijest. Zanijemiš i ne vjeruješ. Pa se pitaš kako može umrijeti tetka što je uvijek mogla sve?!

A tetka je imala samo jednu želju. Da dočeka unuče. I falilo je malo. Toliko malo da je, dok smo je sahranjivali, njena snaja Ivana, otišla u bolnicu. I rodila se cura. Glasna i garava. Ljubica. ❤️ Život, sudbina, od Boga dar, šta li je?! Da oplakuješ smrt i slaviš novi život?!

Da je mala Ljubica, zdrava i sretna, i da joj život bude posut ružinim laticama, a ove hercegovačke tetke će probati da joj ostanu u lijepim uspomenama. Da probaju da dostignu dobrotu i ljubav njene bake Ljubice, a naše tetke. ❤️💔❤️