Tiramol

Kad mine moj rođendan, a novembar se razigra i kišne nam dane naniže, tad u prvi mah odbijam potražiti cipele što je u njima noga suva, jaknu što je vjetar ne probija… U tom međuprostoru koji sama stvorim dok ne odlučim da je stvarno sumorna jesen, želim da se još koji minut sjetim ljeta, mora, borovine, kala i kaleta, pijeska što tabane prži, cike djece što koljena po uzavrelom kamenu deru, večeri kad note dušu razgale i uz meni čašu omiljene bevande i pokoju srdelu dušu napoje.

A jesen možda i ne bi bila tako teška, da ja nisam porasla (i zašla u petu deceniju) i počela umjesto mame da brinem kako veš osušiti. Unesi - iznesi, unesi - iznesi, počne veš moj mozak da trenira, ali ja se i dalje ne dam pa odlutam opet međ' kamene kuće i osjetim miris tek opranog veša, čujem pomalo ježeći zvuk povlačenja tiramola, a kad otvorim očim zabljesne me bjelina na suncu žarkom, nebu plavom, moru predivnom.

Tiramol moru dušu daje. Ime mu je ostalo od italijana: Tira - povuci, Mola - potegni. Šaljiva je to kovanica kojom su nazvana sirotinjska sušila za veš, koja su se prostirala po kalama, kaletama i zajedničkim dvorištima. Izum koliko jednostavan, toliko genijalan: beskrajni štrik, kružni konopac, remen koji se pokreće preko dva kotura, koji su po pravilu pričvršćeni na dvije kuće, na dvije strane ulice.

Tiramol koji je spašavao živote i kako napisa Miljenko Jergović: "Kada je gospođi Frančić njezin sin po povratku iz vojarne rekao da je noćas racija i da dvaput zaključa vrata od portuna, ona je otišla do ormara, uzela čistu muževljevu željezničarsku košulju, ovlaš je pokvasila na kuhinjskoj kanili, i u suhi džep od košulje stavila je poruku za staru Levijevicu i njezine, ispisanu tintoblaj olovkom, na kojoj je pisalo: bježite, noćas dolaze. I pobjegli su. Tiramol je bio zastava njihova života."