Pošto se vani crče od studeni, suprug i ja se sretošmo u sopstvenom dnevnom boravku. I s teme na temu prisjetišmo se svadbe. Naše. One koje ne bi ni bilo da sam se ja mogla oduprijeti ženidbi sina jedinca u Hercegovini. Štreber u meni bi i dan danas sve dao da se završilo kod matičara. Ali, ipak je ovo tvrda patrijarhalna sredina.

Kroz grlen smijeh se prisjećamo njegove opuštenosti, igre i pjesme i mog stresa da nekoga ili nešto ne zaboravim, da sve prođe kako treba, da se svi zdravo i veselo vrate kući, da svakoga sačekam na aerodromu, da svima rezervišem smještaj, da supa bude dovoljno vrela, sarma dovoljno slana i da nema pjesme: "Vozi me na Pale preko livada" (ledina ili kako god!).

I dok u svom tom ludilu nisam znala kud udaram, najviše su me sluđivali oni koji su mi objašnjavali šta se sve VALJA! A ja odrasla uz ćaću kome je sve to bilo smiješno, dakle operisana od vjerovanja (sujevjerja), kulirala sam sve do svadbe.

A onda sam valjda postala svjesna da sam se udala pa počeh da radim sve što se VALJA i počeh da vučem cure za nos (isključivo neudate, jer mi je tako sugerisano), a onda smorih i Vukašina pa i on poče da vuče muške za nos.

Kod nekih to izazva čuđenje, kod drugih ljutnju, kod trećih oduševljenje, kod četvrtih salve smijeha… Pogleda nas i sveštenik u sred manastira pa valjda srećan što se mi toliko smijemo zaboravi da nam kaže:"Alo, šta to radite?!" Tj. Vukašinu da kaže. Ja sam svakako bila najgora iz vjeronauke.

I evo prođe više od pet godina, a ja sad razmišljam udadoše li se ili oženiše li se svi što ih povukosmo? Za nos!

🤣🤣🤣