Kad smo kupovali stan, mom oduševljenju nije bilo kraja, a tek kad sam vidjela da u njemu postoji lijepo ušuškan špajz. Za mnoge potpuno nebitan detalj, a za mene špajz je kuća! Odatle su uvijek dopirali mirisi i ukusi iz naslaganih tegla povezanih gumicom i celofanom pa tek onda preko poklopac. Mmmm slatko od dunja…

I tako, dok je suprug provjeravao njemu bitne stvari poput zidova, otvora, parketa i ko zna šta sve ne, ja sam lijepo otvorila vrata od špajza i divila se njegovoj prostranosti od jedan i po kvadrat i malom prozoru za ventilaciju.

Od tada do danas, špajz je moj omiljeni dio stana. Tu stane i u krv skupo plaćen servis za slavu, ali i brašno i krompir i luk… i dvije police koje popunjavam u jesen.

Čim počnu kiše… lažem već u ljeto, kad zamirišu trešnje pa višnje pa smokve, a još ako bude i drenjina pa šljive i na kraju paprike. Zavisno od raspoloženja i uspješnosti ubjeđivanja Kovačevića na radnu akciju (a oni jedva čekaju) kuvamo sve redom po planu i programu. 😀

Recepti uglavnom iz mamine sveske, pohabane, uflekane, ali mirisne i nevjerovatno vrijedne. Oruđe za rad iz čuvene ostave Kovačevića. Ukuvanost, kiselost, slanost - nepca strine Mile…

Radnici se sami priključuju za kuhinjskim stolom pa ta zimnica zapravo dođe kao najljepše porodično okupljanje. Uz mnogo rada, truda, smijeha, dobro i ponekog Jejinog visokog tona jer neko mora da drži sve konce u rukama, čavrljamo, analiziramo i obećavamo da više nikad nećemo spremati ogromne količine (do sljedeće godine)…

Dakle, ako dobijete pozivnicu za moj špajz, smatrajte se počastvovanim! Nije da se hvalim, ali još dunje… 🙂