Kad mi je najteže, a teško mi je uvijek kad jedna želja iznova i u nedogled ostane samo želja, tad odlučim da se sjetim trenutka u roditeljskom domu i nasmijem. Nasmijem se i nađem snagu da se iznova borim sa mojom željom.
Elem, prije nekih devet - deset godina, krajem istog ovog aprila kad je samo nebo lilo suze više od mene, razočarane u ljubav i ostavljene, izležavala sam se na uglu i blenula u plafon. Milica i mama su me kulirale, zgranute kako i koliko mogu da se zaljubim i još više razočaram, a ćaća je ušao u dnevni i praveći se da me ne primjećuje rekao je Milici:
"Šta to Jeja piše? Kakav blog pa me narod zaustavlja?!"
Ja sam odsutno slušala razgovor razmišljajući kako može da postoji neko ko ne voli i ostavi Jeju, a Milica se navila:
"Blog je kratka priča na internetu..... Znaš tata... Po 10 000 ljudi pročita tekst... Hiljadu lajkova.... Stotinu šerova.. !"
Ćaća je blenuo u mene i sa smješkom u uglu usana i dalje vodio konverzaciju s Milicom koju je u jednom trenutku i prekinuo pitanjem:
"Znači, svi čitaju Jeju u Trebinju?"
Milica je odgovorila: "Pa tako nekako", a ćaća je upitao: "A ko čita Andrića?"
Milica je odgovorila:"Sve manje ljudi, a sve više ovakve internet forme poput Jejinog bloga!"
Tada je ćaća i dalje blenući u mene, sa istim smješkom u uglu usana, rezignirano zaključio: "Zato i jesmo propali!" i vratio se u garažu da kuje ramove za svoje ljubimice - pčelice.
Ja sam pala od smijeha sa ugla i u sekundi zaboravila da postoji neko ko može da ne voli i ostavi Jeju.
Od tada, kad god je teško, a naredaju se teški dani u životu, sjetim se ćaćinog humora, podignem glavu i sa njegovim smješkom u uglu mojih usana krenem u još jednu borbu sa željom.