Piše mi Bilja da si umro.

Zamisli ti umro?!

Pred očima mi tvoja faca kako se grohotom smiješ, gladiš bradu i govoriš: "Mala, opet vjeruješ ljudima?!"

I otplakala sam te, ali joj i dalje nisam do kraja povjerovala.
I ona je daleko od Ljubinja, tješim se uzalud, izmislio neko i ostao živ, možda je samo tvoj pritisak opet malo prošetao gore dole... Razmišljam i ljutim se kako si opet pojeo neku krmetinu, i zalio crnim vinom, kako se ne paziš... a u posljednje vrijeme si mnogo pisao i znam da si umoran. Sigurno si i ćat škije smotao dok si pripovijedao o djetinjstvu po sarajevskim haustorima...

Iako si mi onomad u kafani, a gle sudbine zle, što nas spoji sto do stola, da se nasmijemo, zagrlimo i očigledno pozdravimo, rekao: "Odavno nisam bio bolje. Još samo da knjigu izdam. Sve sam završio!"

Obećah da ti na promociji ove, govoriti neću. I opet se grohotom nasmijašmo.

A smijali smo se mi i kad smo patili i kad smo plakali. Ja razočarana, a ti mi dušu na kašičicu vadiš. Ili kad je umrla Voja i kad je umro Pero. Kad si me nazvao iznerviran što ti niko nije javio:

"Pričaju da si ćaću sahranila bez popa?!"

- "Nisam ja licemjer. Šta će Peru pop?"

"Što jes jes. Zato te i volim. Gdje si našla trubu?"

- " U Novom. Molio me danima. Sludio me više. Sad tek kapiram da je nešto predosjetio!"

"Ja ne bih Voju mogao bez popa."

- "Ma izlazi više iz crkve. Šta radiš stalno s popovima?! Tebi će pjevat' i vladika i cijela Eparhija. Umrijeću ti. Crkoh bez ćaće!"

"Hahahahahhaha drži se mala, zajebano je bez roditelja!"

Mirno spavaj, PRIJATELJU VELIKOG SRCA!
HVALA što si bio ČOVJEK kad je meni bilo najteže!

Zove me i Novica i kaže da si umro.